Slobodna rebra Teksasa

Dan povratka se ubrzano bližio, a mi još uvek nismo obišli verovatno najpoznatiji simbol Njujorka i SAD uopšte – Kip slobode. Naš drugar Bogi preporučio nam je da, kao niskobudžetnu varijantu, sednemo na trajekt za Steten Ajlend koji prolazi nedaleko od ostrva i da se provozamo u oba smera (ako ne nameravamo da izlazimo i lunjamo po Steten Ajlendu, što nismo). Pošto ta besplatna vožnja nudi odličan pogled na ostrvo Liberti na kojem se nalazi kip, brojni upućeniji turisti koriste ovu mogućnost da “odrade” tu “obavezu”.

Prva aktivnost za taj dan, ipak, nije imala nikakve veze sa Kipom slobode. Nakon vožnje metroom, izbili smo kod sada već dobro nam znanog Bateri parka, i pedesetak metara dalje ugledali – belog kita. Zgrada ventilacije za tunel Bruklin-Bateri! Sedište Men in Black! Napokon sam ga našao! Isukao sam harpun i unezvereno pojurio na foto-sešn ne obazirući se na nervoznu lepšu polovinu koja je cupkala nestrpljiva da nastavimo sa tim danom za koji joj je entizijazam svakako bio na rekordno niskom nivou.

Malo smo se nećkali, potom smo raspravili stvari, i na kraju rešili da ipak odustanemo od niskobudžetne varijante i da se ispružimo za celokupan obilazak. Platili smo kartu, stali u red i spremili se za aerodromsku kontrolu bezbednosti (da, kompletnu, sa skidanjem kaiševa i cipela). Krstarenje funkcioniše po principu da na ostrva Liberti i Elis možete da doprete isključivo nekom od licenciranih kompanija koje nude ta krstarenja, tako da na samom ulazu na trajekt bivate pregledani, overe vam kartu, i potom se pretpostavlja da dalje imate pravo da budete unutar te zatvorene zone, ali i da znate gde ste se uputili i kojim redosledom se vozite.

Ukoliko se opredelite za ovakvu opciju obilaska, preporučio bih vam da se opustite tokom vožnje na tamo. Masa turista će već posle par minuta poskakati sa sedišta i namontirati se po ogradi broda i mahnito početi da fotografiše, i ako vam laktanje za znojavim Nemcima ne donosi strasni telesni užitak, isti prizor ćete videti i u povratku, kada će svi znojavi Nemci biti potpuno nezainteresovani, te ćete moći da fotografišete do mile volje. Naravno, najbolje fotografije se prave sa samog ostrva, što čitavu vežbu na trajektu čini prilično besmislenom.

Samo ostrvo sadrži lep parkić, i pruža vam pogled na Kip iz raznih ređe prikazivanih uglova, ali naravno, poenta putovanja nije da vidite Kip slobode, već da budete tu, na tom, praktično, mitskom mestu. Mnogo zanimljiviji po sadržajima, i meni, lično, strašno potresan, jeste drugi deo ekskurzije, nakon što vas sledeći trajekt (polaze na svakih 20 minuta, i voze se u krug – možete da sednete na bilo koji koji ide u vašem pravcu – kao što rekoh, ako ste u zoni, više vas niko ništa ne pita i slobodni ste da idete svojim putem i svojim tempom) prenese na ostrvo Elis, gde se tokom niza godina nalazila kancelarija za imigraciju, sa svime što to nosi – pristanište, čekaonice, carina, bolnica, kontumac… Čitav taj prostor pretvoren je u Muzej imigracije koji kroz brojne postavke priča priču o sudbinama najrazličitijih naroda koji su se tokom proteklih više stotina godina, svojom ili, češće, tuđom voljom, naselili na teritoriji današnjih SAD. Među mnogobrojnim eksponatima našli smo i isečak iz Biblije na srpskom jeziku (za testiranje pismenosti doseljenika), kao i dinar iz Kraljevine SHS, sačuvan u tamošnjoj menjačnici.

Nakon što su nam otpale noge i nakon što smo izgubili poslednji tračak strpljenja i snage, posedavši po vetrovitoj palubi trajekta, iskrcali smo se ponovo u Bateri parku, iscrpljeni i gladni. Bogijeva mama nas je mudro posavetovala da, ako ogladnimo, potražimo teksaški Dallas BBQ u Čelziju. Za razliku od, iskreno, razočaravajućeg TGI Friday’s, ovo mesto, iako je u pitanju lanac franšiznih restorana, nudi odlična rebarca, rebra, i odrezak po vrlo pristojnim cenama, uz izvrsne klasične ledene koktele kao što su Pina Colada ili Margarita. Teksaški roštilj je, jakako, radikalno drugačiji od bilo kog našeg – ali ako ste u stanju da prihvatite tu činjenicu i uživate u rebarcima natrackanim u sočni sos za roštilj, shvatićete da vam ne ostaje prostora za krofne koje nam je, takođe, preporučila Bogijeva mama, koja se pokazala kao izvrstan izvor informacija o lokalnoj hrani i slatkišima, iako je u Njujork po prvi put doputovala istog dana kada i mi.

Umesto krofni, za desert smo protegli noge i iskopali lokal Fat Cats, vešto skriven i ušuškan u Vest Vilidž. Na ponudi je predivan prostor koji se proteže na više stotina kvadrata podruma zgrade pretvorenog u ogromnu igraonicu/džez klub, nalik na beogradsku Čekaonicu ukrštenu sa luna parkom – ulaznica od tri dolara (praktično džabe u njujorškim okvirima) vam nudi priliku da čujete tri benda svake večeri kako prže džez uživo. U jednom uglu odvojen je prostor za muzičare, pred njima je nabacana šaka rasparenih troseda i fotelja u kojima, uz piće ili bez istog, možete da uživate u muzici, dok je ostatak prostora preplavljen društvenim igrama, od velikih i razmahanih klasika kakvi su bilijar ili air hockey, preko diskretnih stonih igara kao što su šah, mice ili “Ne ljuti se, čoveče”, pa sve do mrežicom odvojenog prostora za klepetanje ping-ponga.

Umorni, rezimirali smo spisak iz crne svešcice, i utvrdili da smo obavili sve što smo namerili (uz par sitnih izuzetaka, koji su otpali ili zbog nepredvidivih vremenskih uslova, ili zbog naše lenjosti). Popili smo piće i na pauzi tiho klisnuli nazad, u sobicu, da se dobro naspavamo i pripremimo za naredni dan laganih repriza i rezimiranja.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *