Crtica: Mala noćna

Iscrpljeni nakon čitavog dana tabananja po jednom od najvećih gradova na svetu, silazimo u stanicu metroa. Kasno je, prošla je ponoć. Na platformi kraj nas, stoji vozić, mnoštvo malih, metalnih kola, nalik zdepastim kontejnerima. Zastajemo da fotografišemo, znajući da imamo vremena, da vozovi tako kasno idu mnogo ređe.

Odnekud, iza susednog stepeništa, čuje se muzika. Odjekuje od pločica, vije se kroz ogradu, odzvanja po šinama.

– Neko pušta… – zaustim i stanem. Shvatam, u trenutku, da niko ništa ne pušta. Provlačimo se oko stepeništa i dočekuje nas violončelo za kojim sedi devojka, tanke, plave kose koja se preliva preko izraza potpune posvećenosti. Izgubljena je negde, u dubinama nekog nama neznanog adađa. Pred njom je kofer od instrumenta, otvoren, šaka sitniša i poneki dolar razbacani po plišanoj unutrašnjosti. Prošnja u metrou je zabranjena, ali sviranje nije – tehnički, ona krši zakon, ali u stvarnosti organi reda i mira uglavnom žmire na tu praksu. Oronulim stanicama njujorškog metroa preko je potrebno svako ulepšavanje koje im se nudi.

Na klupi pred njom svega je šačica putnika. Zastajemo malo dalje, oslonjeni uz stub, dok zamiru poslednji tonovi adađa. Kraj nas se sredovečna, mršava crnkinja, crne, peglane kose, bori sa detetom koje je izvukla iz kolica i ogromnim buketom cveća koji vuče za sobom. Podigne dete, ispadne joj buket. Podigne buket, pobegne joj dete.

Devojka za violončelom na trenutak kao da se premišlja u tišini, a potom duboko udiše, i ponovo prevlači gudalo preko žica. Izvire muzika, slična, ali nekako još setnija, odbija se od orošenih zidova, uvlači se u grudi i seda na srce, teško, teško, grabeći žile i mišiće, vukući glavu da se pogne. Osetim kapljicu kako me pogađa o rame, tik ispod mesta na koje mi je položila glavu, pa još jednu. Slana mrlja širi se po tkanini.

Korak-dva dalje, odjekne šmrktaj, pa jecaj. Sredovečna, mršava crnkinja, pognute glave, sakriva se iza slapova peglane, crne kose. Obriše suzu, podigne dete, ispadne joj buket. Šmrkne, obriše suzu, podigne buket. Pobegne joj dete, šmrkne, obriše suzu.

Negde iz daleka, muzici se pridružuje potmulo tutnjanje i cvilež, isprva tiho, jedva primetno, a potom sve glasnije, sve nasilnije, sve dok ne nadvlada jecaje gudala i jecaje publike. Svi ustaju, prikupljaju torbe, cveće, decu, nišane vrata vagona.

Vadim novčanik, otvaram, zagledamo nepregledno more neupotrebljive sitnine, po cent-dva-pet, koje se nataložilo tokom proteklih dana. Gledamo novčanice od po dolar, uredno naslagane jedna kraj druge, nećkamo se i premišljamo, osećamo se glupo, prozaično u sukobu sa situacijom, u trenutku kada želimo da nagradimo umetnicu, želimo da nagradimo to ljudsko biće koje nas je, sve zajedno, toliko dirnulo, ali izvući dolar ili prosuti šaku sitniša deluje tako… prosto.

Koliko uopšte može jedna suza da vredi?

3 thoughts on “Crtica: Mala noćna

  1. Poezija… Uzivam u vasim crticama, osecam bilo tog grada, toliko ste mi ga priblizili, ali ova refleksivna poetska proza izmamila mi je suze… Cujem zvuk cela… Predivno!

  2. I ja uzivam u crticama i divnim, zivopisnim detaljima vaseg puta. A posebno me je raznezilo to sto se ljudi koji su meni dragi i koji se ne poznaju previse okupljaju oko tako lepe stvari. A ja nisam tu i nedostajete mi svi!

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *